Jutros sam se uspavao…kad sam napokon otvorio oči, bilo je dovoljno kasno da se spremim, popijem kafu, prelistam net i stignem na bus…kakva frka drugari…Nego sreća se osmehnula u liku moga oca koji svojim poslom ide kolima u pravcu moje vojske…milina rođaci, milina…

Tako sam ja seo u kola i krenuo do pumpe da sipam gorivo (na koje će uskoro da drmaju nove poreze) i da kupim hleb tu negde usput….to mi je došlo kao jutarnja obaveza i kazna jer ne obavljam svoje dužnosti i ne ustajem na vreme…vojska a ja bez radne navike, pazi boga ti…Za 500 dinara skoro 5l bezolovnog benzina…za 40 dinara jedan hleb??? A???

- Dobro jutro komšija…jedan hleb…još nešto?

- Dobro jutro…ništa više, hvala…

- Komšija, nemam da vam vratim 5 dinara, ostaću vam dužna, podsetite me…

- Ok, KOMŠIKA!!!!!!!!!!!

I dobro, komšika ostala dužna, ja nisam osiromašen, nije strašno…jedini problem je što je ta prodavnica na drugom kraju grada od mog stana i što sam prvi put ušao u nju…To me navede da razmišljam o srbima kao krajnje druželjubivom narodu…kupio jedan hleb i već sam komšija, to je baš lepo…

Danas ću da odem u banku, da kažem:

“Dobro jutro komšije!”

i da pozajmim od komšija par `iljada evra, vratiću im sledeće godine, ipak smo mi komšije….