Okružen zidovima straha,
kao da plačem jer očaj ne razumem
i proklete reči kad ne treba da čujem,
molim zaborav da hitro doputuje…

A vetrovi i jesenje kiše
nikad ne skreću, uvek su ka meni
ni put pod noge nije rešenje
i još samo Bog razume uzdahe duše…

Sam u četiri zida moje sobe straha,
do uma se drznu da svrate svakakve misli
nadam se da neću da oponašam druge
niti drugi moje misli tuge.

I borim se da ime ne čujem,
to ime što para tihi pad jesenjeg lišća
zarad koga u četri zida bolujem,
zarad slike i prokletog detinjstva.