Neki se vetar razduvao čudan,
probijam se dalje, korak za korak,
i sav taj napor mučno uzaludan,
nervira i stvara ukus neki gorak…

U ovom gradu sad sitne su duše,
svi se osvrću za drugima dok hodaju po blatu,
i sve što imam sad ti pogledi ruše,
teraju na beg ka novom sunovratu.

Ali neću da bežim i ubeđujem druge,
nije moje lice ukaljano sramom,
neka i lutam kroz sve noći duge,
naći ću novi put za ovenčane slavom!

Kroz fijuk vetra nazirem zle poklike,
pokunjen zatvaram oči, molim za san,
da na tren zaboravim te duše proklete,
da bar pomislim da novi je dan!